Bit ću iskrena, nikad u svom životu nisam mislila da ću doživjeti ovako nešto.
Gledala sam razne filmove slične ovoj našoj situaciji i uvijek razmišljala što bih to ja napravila u ovakvim okolnostima.
No, nikad nisam mislila da će mi se to dogoditi i da će to izgledati ovako.
Kada sam prvi puta saznala da postoji mogućnost škole na daljinu, ta informacija nije me previše dirala jer nisam mislila da će se to dogoditi.
Ali kada sam prije dva tjedna u ponedjeljak ujutro sjela pred računalo, a ne u klupu, priznat ću, imala sam knedlu u grlu.
Tek tada sam počela shvaćati koliko je situacija ozbiljna i koliko se stvar zakomplicirala. Mislila sam da se to ne tiče mene i da se zapravo ništa neće dogoditi. Očito, krivo sam mislila.
Sada idem u školu preko laptopa, a sa prijateljima komuniciram preko mobitela. Jedva čekam da ovo završi jer ne mogu ni zamisliti ovakav život još par mjeseci. Ne mogu imati hrvatski, a ne smijati se sa cijelim razredom jer ne znamo što Šenoa želi reći. Ne mogu imati matematiku bez da cijeli razred ispituje Vala kako riješiti zadatak. Ne mogu ni zamisliti likovni bez profesora Šimića ispred cijelog razreda sa pitanjem „Hoćete malo boje?“ ili „Upisat ću vam četvorku“. Ne mogu rješavati radnu iz povijesti bez činjenice da će Tea ili Marta reći neku glupost, a cijeli razred umrijeti od smijeha dok će profesoricu odmah zaboljeti glava.
Za mene je škola puno više od učenja i pisanja testova. Iako sam to znala i prije, ova situacija to mi je kristalno jasno pokazala. Prije nisam cijenila sve te trenutke gdje smo se toliko smijali da nismo mogli doći do daha ili one trenutke kada smo se svi toliko bojali da nismo htjeli progovoriti ni riječ. Kako bi moja baka rekla „Svako zlo za neko dobro“.
Napokon smo naučili cijeniti nešto što smo prezirali cijeli svoj život i iskreno, radije bih pisala tri eseja, pet testova iz matematike i nacrtala pet autoportreta nego provela još jedan dan doma bez odlaska u školu i susreta sa poznatim licima koja su bila tamo sa mnom svakoga dana.
Lucija, 8. b, 29. 3. 2020.
