Učenica Katarina P. iz 8. b na satu Hrvatskog jezika porazgovarala je s poznatim likom iz književnog djela A. De Saint Exuperyja - Malim princom.
Dječak postavlja nove kriterije za drugačiji način života: Bitno je očima nevidljivo
Neobičan dječak kritizira današnji način života te nudi rješenja na naša bezvremenska pitanja
Svaki put kada trebam napisati novu priču ili samo trebam malo pročistiti misli, idem u šetnje na mjesta gdje obično nema mnogo ljudi. U jednoj takvoj šetnji otišla sam na posebno osamljeno jer me mučio sve bliži rok za priču koju još nisam ni počela pisati pa mi je trebalo neko vrijeme, a i mjesto gdje ću se moći potpuno posvetiti mislima, bez ikakvih distrakcija. Baš kada sam pomislila da sam potpuno sama, vidjela sam dječaka kako mi se približava. Dječak se predstavio kao Mali princ. Pomislila sam kako je to pomalo čudno ime, no djeca imaju nevjerojatnu maštu pa nisam previše razmišljala o tome. Dječak je djelovao veoma smireno te me zamolio da ga otpratim do grada. Na putu dotamo postala sam znatiželjna te sam na putu do grada postavljala mnoga pitanja.
Kako to da si sam dospio ovamo?
Došao sam sa svog planeta. Imate ovdje predivan planet samo me pomalo žaloste ljudi na njemu. Zapravo, ne žaloste me toliko ljudi koliko njihov način života.
A kakav je to način života?
Vrlo površan, čini mi se. Pogotovo život odraslih. Oni se samo fokusiranju na brojke. Koliko novca su zaradili ili potrošili, kad ih upoznaješ s prijateljem, uvijek pitaju koliko mu je godina ili koliko mu roditelji zarađuju. A da i ne spominjem koliko su negativni. Čini mi se da oni jednostavno više ne vide ljepotu u vlastitom svijetu.
Ali svijet nije savršen i treba se snaći u takvom svijetu, a u tom procesu snalaženja svijet otkrije svoje najtamnije boje koje onda pomalo prekriju tu ljepotu.
Samo zato što svijet nije savršen ne znači da nema ljepote, a svijet, a tako i život, samo je ono što od njega napravimo. Kakav bismo život imali da se samo fokusiramo na negativno. Djeca, po mojem mišljenju, imaju puno bolji pogled na svijet.
Ne misliš li da čovjekova iskustva i odrastanje utječu na to kako vide svijet te odrasli, budući da imaju više iskustva, imaju bolji tj. realističniji uvid u svijet? Ne možemo samo tako ignorirati svoje probleme, a djeca, koja nemaju još toliko problema, vide i vjeruju u ono što žele, a kad odrastemo to, nažalost, ne možemo.
Otkad se realnost poistovjećuje s pesimizmom? Jer to je sve što čujem ovdje. Na mom planetu to su dvije potpuno različite stvari. Osim toga, čini mi se da su vam problemi i nevolje samo isprike da budete negativni. Da problemi nisu dobri te se zbog njih i osjećamo loše, ali kao i što ste rekli, svijet nije savršen i nije realistično misliti da će sve uvijek biti super, ali isto tako nije realistično misliti da zbog te nesavršenosti nema ljepote. Ja volim gledati na život kao na pustinju. Ona se čini beskrajnom i suhom, bez života, ali ono što ju čini lijepom jest saznanje da se negdje u njoj skriva izvor.
Ali što ako nikada ne pronađeš izvor? Ipak u pustinji imaš ograničeno vrijeme za pronalazak tog izvora.
Takav mentalitet bi me samo obeshrabrio, što bi me dovelo do toga da odustanem, a to mi neće pomoći u pronalasku izvora pa zašto bih ga onda primjenjivao. Čak i ako ne uspijem, zar nije malo kukavički priznati da, umjesto da sam barem pokušao, uopće nisam pokušao.
Nisi mi još odgovorio na moje prvo pitanje, kako to da si došao ovamo?
Htio sam još jednom posjetiti ovaj planet. Prošli put nisam stigao u potpunosti razgledati sve. A i zadnji put kada sam bio ovdje naučio sam nešto što nikada neću zaboraviti.
A što je to?
Na svom planetu imam ružu te sam gotovo cijelo vrijeme mislio da je ona jedinstvena. No nakon nekog vremena s njom trebao mi je odmor jer joj je uvijek nešto smetalo. Tako sam odlučio da ću pomalo istražiti ostale planete. No kad sam dospio ovamo, shvatio sam da moja ruža uopće nije jedinstvena. Shvatio sam da ima na tisuće ruža koje izgledaju potpuno isto kao i ona. To me jako rastužilo, no tada sam upoznao lisicu koja mi je rekla tajnu koju ne smijem zaboraviti. Bitno je očima nevidljivo. Tu nevidljivi vezu koju imam sa svojom ružom ne dijelim ni s jednom drugom. Zato će ona za mene uvijek biti jedina na svijetu. Imam osjećaj da su tu tajnu odrasli već naveliko zaboravili i zato se ponašaju tako površno.
Ali rekao si da joj je uvijek nešto trebalo te da su te njezine stalne potrebe na kraju i natjerale da odeš. Zašto bi onda htio biti oko nekog tko te stalno smeta?
Moja ruža je moja odgovornost. Ona je isto kao i dijete zapravo. Ako želiš da ti dijete odraste i procvjeta u prekrasan cvijet, trebaš se dobro brinuti za njega. Osim toga, i sama si rekla da svijet nije savršen. Tako i ništa na njemu nije u potpunosti savršeno. Oni koje voliš, ponekad će te razočarati, ali ako se bojimo voljeti propuštamo jednu veliku svrhu našeg postojanja, zar ne?
Katarina P., 8.b